Drijemovac je višegodišnja biljka koja liči na visibabu, pa ih često pomiješaju na prvi pogled. Razlika se uoči veoma lako, kad se obrati pažnja na broj cvjetova, jer drijemovac ima nekoliko bijelih zvonastih visećih cvjetova, dok visibaba ima samo jedan. Upravo je zbog takvih visećih cvjetova, koji kao da drijemaju, i dobio narodno ime. Latinsko ime ukazuje na isto: leukos – bijeli, kao i na to da se radi o ljetnjoj biljci aestivus – ljetnji. Raste na suncu ili u polusjenci, na plavnim livadama, pored rijeka i potoka, plavnim šumama, na aluvijalnim zemljištima sa visokim nivoom azota, a često se javlja dalje od rijeka i potoka zauzimajući mikrodepresije gdje je veća količina vlage u zemljištu. Cvjeta od aprila do juna. Široko je rasprostranjena u Evropi, Kavkazu i jugoistočnoj Aziji, dok je u Sjedinjenim Američkim Državama, Australiji i Novom Zelandu naturalizovana. Sve vrste roda Leucojum su otrovne, jer njihove jajaste lukovice koje su obavijene sivkasto-bijelim opnastim omotačem sadrže toksične alkaloide. Ipak neki od tih alkaloida se koriste za liječenje blagih vidova Alchajmerove bolesti i nekih drugih oštećenja pamćenja. Mnoge zemlje u svijetu prodaju lukovice drijemovca farmaceutskim industrijama po vrlo visokim cijenama, pa su i ljekovi za ove vrste bolesti izuzetno skupi (200–400 US$). U mnogim evropskim zemljama zbog posljedica uništenja, promjene staništa i branja lukovica za medicinske svrhe nalazi se u Crvenim knjigama flore kao i na listama najugroženijih i zaštićenih biljnih vrsta. Kao još jedan od problema za ovu vrstu može se navesti i njena uska ekološka valenca u odnosu na temperaturu i vlagu. Drijemovac je i medonosna biljka, a veoma je cijenjena i u hortikulturi.
Dr Nada Bubanja
