U divljini, briga o potomstvu nije lak posao. Zapravo, toliko je težak i nezahvalan, da postoji prirodan „doping“ roditeljskih jedinki u vidu stvaranja određenih hormona i aktiviranja instinkta. Za to vrijeme, roditeljima nije teško da duplo više love za mlade, kao ni da ih brane životom od drugih predatora. A sve to u cilju prokreacije i opstanka svoje vrste.
Ptice imaju vrlo različitih primjera po ovom pitanju. Sjetimo se sa koliko srčanosti jedna čigra brani svoje gnijezdo, ili koliko puta sova mora da ostane bez ulovljene večere da bi nahranila ptiće. Da bi zaštitile potomstvo, neke ptice će maksimalan napor da ulože u kamufliranje gnijezda, neke će kopati duboke tunele, neke će naseliti najstrmije litice. Sa druge strane imamo pticu kukavicu, koja svoj opstanak duguje sasvim drugoj vrsti u čijem gnijezdu parazitira.
Međutim, koke humkašice, rođaci domaće kokoške koji žive u Australiji, šampioni su u efikasnoj „nebrizi“ o mladima: one uopšte ne sjede na jajima, niti ih podmeću nekoj drugoj ptici!
Poznato je da jajima treba toplota da bi se razvila; ptice tijelom daju jajima toplotu i štite ih od sunca, kiše i grabljivaca. Pa kako onda koke humkašice opstaju bez takvih obaveza prema potomstvu? Tajna je u pravljenju brežuljka, ili humke, po kojoj su i dobile ime. Koke humkašice za inkubaciju jaja koriste toplotu koja nastaje fermentacijom biljne materije. One naprave udubljenje u zemlji koje oblože trulim lišćem i travom, na vrhu polože jaja i sve prekriju pijeskom. Dok se biljna materija raspada, oslobađa se idealna toplota na kojoj se jaja inkubiraju sama. Kada se pilići izlegnu, potpuno su samostalni – u tome je drugi dio tajne njihovog opstanka. Naime, jaje koke humkašice ima mnogo veće žumance od drugih ptica, pa se mladunci izležu razvijeni i sposobni za let.
Sjajno, zar ne?
