Osolike muve (Syrphidae), poznate još i kao muve lebdilice ili cvjetne muve, su jedna od najbrojnijih familija dvokrilaca, sa oko 6000 do sada opisanih vrsta. U Crnoj Gori je do sada zabilježeno oko 390 vrsta, mada se očekuje da je taj broj i nešto veći.
Ovi simpatični i po veličini, izgledu i obojenosti raznoliki insekti, imaju veoma važnu ulogu u prirodi. Naime, nakon pčela, predstavljaju najznačajniju grupu oprašivača, obzirom da se odrasle jedinke hrane isključivo polenom i nektarom. Otuda i naziv “cvjetne muve”. Za razliku od odraslih jedinki, njihove larve imaju raznolikiju ishranu. I dok se jedne hrane dijelovima biljaka i biljnim sokovima, druge konzumiraju druge sitne insekte, od kojih su im možda i najmilije biljne vaši. Zbog toga im se pripisuje važna uloga u kontroli brojnosti ovih štetočina. Naravno, tu su i vrste čije se larve hrane raznim organskim materijama u raspadanju, te su stoga veoma značajne u procesu kruženja materije u prirodi.
Ovi insekti su za ljude potpuno bezopasni: niti grizu, niti ubadaju. Međutim, ta osobina im uopšte ne ide u prilog kada su u pitanju potencijalni predatori. Srećom, tokom evolucije su razvili tajno oružje, a to je sposobnost imitacije. Mnoge vrste su dobri imitatori osa, pčela i bumbara, te otuda i naziv “osolike muve”. Kako ih u prirodi ne bi pomiješali sa ovim opnokrilcima i kako bismo izbjegli neprijatna i bolna “bockanja”, možemo da naučimo kako da ih razlikujemo. I nije tako teško. Dok opnokrilci imaju dva para krila, osolike muve imaju samo jedan par, dok im je drugi redukovan i služi za održavanje ravnoteže. Ako se malo bolje zagledamo, vidjećemo da ose, pčele i bumbari imaju duge, višečlankovite antene koje pomjeraju, dok osolike muve imaju znatno kraće, tročlankovite antenice. Osim toga, osolike muve odlikuje i jedna specifičnost u letenju: veoma brzo mašu krilima i mogu da “lete u mjestu”, tj lebde. Zbog te odlike ih nazivamo i “muvama lebdilicama”. Interesantno je da ih često možemo vidjeti i kako lete u “rikverc”.
Mr Suzana Malidžan
