Ima li u Crnoj Gori balkanskog risa?
Na današnji dan, 11. jun, javnosti širom Evrope se skreće pažnja na problem opstanka najugroženije populacije divlje mačke na svijetu, evroazijskog risa i njegovih podvrsta. Pitamo se što smo mi, kao društvo uradili da balkanskog risa (Lynx lynx balcanicus, Buresch 1941), koji je prije 80 godina bio redovni stanovnik naših planina, ponovo viđamo u Crnoj Gori.
Balkanski ris, nekada rasprostranjen na većem dijelu Balkana, danas broji svega oko 40 jedinki, u izolovanoj populaciji na jugoistoku Balkana. To ga, prema kriterijumima IUCN Crvene liste, svrstava u kritično ugroženu životinju kojoj prijeti izumiranje.
Krivolov, gubitak staništa, nedostatak plijena, introdukcija karpatskog risa u Sloveniju, koji se zatim proširio prema jugu, kao i karpatske podvrste iz Srbije, doveli su do potiskivanja i izumiranja autohtonog balkanskog risa sa većeg dijela Balkanskog poluostrva. Posljednji primjerci autohtonog risa ulovljeni su u Hrvatskoj 1903. godine, Sloveniji i Srbiji 1908, Bosni i Hercegovini 1911, Crnoj Gori 1913. godine.
Danas autohtonog balkanskog risa možemo jedino naći u izolovanim područjima Albanije, Makedonije i Kosova, a možda i Crne Gore.
Zahvaljujući projektu „Balkan Lynx Recovery Program“ (Program za oporavak balkanskog risa), kroz SCOPUS program, koji se sprovodi od 2006. godine, zabilježeno je prisustvo autohtonog balkanskog risa u Nacionalnom parku Mavrovo u Makedoniji, na planini Munela u Albaniji, kao i u Nacionalnom parku Prokletije na Kosovu.
Nažalost, i pored sprovedenih četvorogodišnjih istraživanja (2014-2018) na području Nacionalnog parka Prokletije, u pograničnim oblastima između Crne Gore i Kosova, Crne Gore i Albanije, prisustvo ove ugrožene divlje mačke nije registrovano u Crnoj Gori.
Da li je ovo istraživanje bilo dovoljno da pokaže da u Crnoj Gori nema risa?
Da li je Crna Gora napravila Akcione planove za očuvanje brojnih životinjskih vrsta (medvjed, vuk, ris, divokoza, šakal..), dok ih gotovo sve zemlje u okruženju imaju?
Koliko smo uradili da spriječimo krivolov, prekomjernu sječu i uništavanje staništa za brojne vrste? Da li smo spremni da sistematski prikupljamo podatke o stanju i brojnosti balkanskog risa, te razvijemo strategiju njegove zaštite i to isto učinimo za druge vrste koje su na ivici istrebljenja?
Sva ova pitanja stoje kao Damoklov mač nad našim glavama i trebaju nas požuriti na akciju u smislu sprovođenja konkretnih aktivnosti potrebnih za očuvanje divljih vrsta i njihovih staništa, na saradnju sa susjedima, na definisanju i uspostavljanju koridora koji povezuju ta staništa. Time bi se povećala ukupna površina zaštićenih područja i povećao doprinos sveukupnoj zaštiti bioraznolikosti Balkana.
MSc Čeda Ivanović, muzejski savjetnik
