Predstavljam vam jednu od najljepših gljiva koja izgleda kao srce koje je mnogo puta pretpjelo ljubavne neuspjehe. Ipak, i dalje ponosno stoji i svojim izgledom uporno pokušava privući pravu ljubav, koja će zacijeliti njegove rane. No, šalu na stranu.
Vještičje srce (Clathrus ruber) ime je dobila po po latinskoj riječi clathrus koja znači mreža, dok ruber znači crven.
Mlado plodište je u početku potpuno zatvoreno i u obliku bijele loptice ili jajeta. Tokom rasta zaštitna ovojnica se polako širi i puca na gornjem dijelu, te se pojavi narandžastocrvena, zatvorena, mrežasta struktura. Rastom plodišta mrežesta struktura se izdužuje i kada je potpuno zrela može dostići visinu i do 100 mm, a širina jedne rupice može biti i do 10 mm. I tada u njezinoj osnovi ostaje potrgana bijela loptica koja sa donje strane ima dugačke rizoide čime se plodište pričvršćuje za podlogu.
Mrežasta struktura u svojoj unutrašnjosti ima tamno maslinastu ljepljivu masu (glebu) u kojoj se nalaze zrele spore. Gleba je veoma neprijatnog mirisa na pokvareno meso koji privlači muve i druge insekte (nekad se može osjetiti u prirodi iako gljivu ne primijetimo). Iako se kod većina gljiva spore prenose vjetrom, kod ove vrste to rade insekti. Oni na svojim nožicama raznose glebu na velike udaljenosti i time omogućavaju širenje vrste.
Vještičje srce živi kao saprotrof tla u lišćarskim i četinarskim šumama, šikarama, parkovima i voćnjacima, na toplijim staništima. Ova prvenstveno mediteranska vrsta se pojavljuje tokom ljeta i jeseni, pojedinačno ili u manjim grupama. Nije jestiva. Zbog veoma neprijatnog mirisa vjerovatno ne bi privukla sakupljače gljiva. U mediteranskom dijelu Crne Gore, a i u Podgorici i njenoj okolini, registrovana je na većem broju lokaliteta.
MSc Ilinka Ćetković
